Snaga riječi i troakordni rock

„Ne bih mogla živjeti bez pisanja“, pojasnila je Patti Smith u nedavnom intervjuu Vanity Fairu, odgovarajući na pitanje kako bi riješila dilemu: rock ili pisanje. Dakako, u svojoj fascinantnoj karijeri ona je jedna od rijetkih koje su objedinile i pomirile oba pola – premda i dalje tvrdi kako se rock and rollom počela baviti „pukim slučajem“.

O tome govore i njezine dvije autobiografije. Prva, Just Kids (objavljena 2010. i u domaćem prijevodu, Tek djeca) zapravo i nije obična autobiografija. S jedne strane riječ je o detaljno ispričanu dnevniku jedne neraskidive prijateljske i (dijelom) romantične ljubavi – one s glasovitim fotografom Robertom Mapplethorpeom. No njezine stranice sadržavaju i portret umjetničkoga New Yorka šezdesetih i sedamdesetih; bilo je to i ljubavno pismo gradu kakav danas više ne poznajemo, ispisano tako vješto da je knjiga osvojila američku Nacionalnu književnu nagradu u kategoriji publicistike.

Njezina nova knjiga naslovljena je M Train, pri čemu M nije tek usputna oznaka, nego asocijacija na pojam mind. Na misao, intelekt, sjećanje, pamćenje. Vlak je to „koji može otputovati do bilo koje postaje“. I ovdje je riječ o tek djelomice memoarskom štivu koje (prema riječima novinara Johna Heilperna) tematizira „nenadoknadiv gubitak, uspomene, putovanja, zločin, kavu, knjige i neuhvatljivu imaginaciju koja nas vodi do samog središta autoričina svijeta“. To elegantno putovanje na granici jave i sna, kombinacija svakodnevnog iskustva i životnih sjećanja svojevrsni je sukus onoga što je Patti Smith proživjela i stvorila od skromnih njujorških početaka do danas. A stvorila je mnogo.

Snaga njezina autorskog rukopisa zasjenjivala je površna etiketiranja, iako su je voljeli svrstavati – najčešće u ladicu punk: punk-princeza, punk-pjesnikinja, kuma punka... No to je tek djelomično točno. Jer ishodišta njezine osebujnosti vode sve do Boba Dylana, Jima Morrisona i Briana Jonesa, kao i do literarnih djela od kojih su mnoga, kako sama kaže, „bila napisana u devetnaestom stoljeću“. Njezin prvi susret s Iluminacijama Arthura Rimbauda – prozno-poetskim ciklusom što ga je francuski pjesnik dovršio točno sto i jednu godinu prije izlaska njezina prvijenca Horses – bio je umnogome fatalan. Ta „ljubav na prvi pogled“ stvorila je dodatne preduvjete za kronološki isprekidanu, ali dosljedno izvrsnu karijeru, uzornu u mnogim aspektima. I mnogo bližu boemskoj nego pankerskoj priči.

Umjetnička vizija Patti Smith u punom je smislu predstavljena na prvijencu Horses, snimljenu 1975. u produkciji Johna Calea, nekadašnjega člana Velvet Undergrounda – skupine čija je ostavština na svim razinama prožimala njujorška new-wave-kretanja. Već se na početku moglo prepoznati da njezina poezija i glazba podjednako duguju uličnoj buci kao i radikalnijoj struji hipijevskoga subkulturnoga kruga sa Zapadne obale.

Definirajući svoju glazbu kao „troakordni rock stopljen sa snagom riječi“, na prva četiri albuma uistinu je obogatila poetski vokabular rock-glazbe i svih njezinih rubnih područja. Uz potporu Patti Smith Group do kraja sedamdesetih uspjela je barem nakratko ujediniti punk čistunce, postnovovalne rock and roll intelektualce, ali i liberalniji dio ­classic-rock publike koja je u njoj prepoznala novovalnu žensku verziju Jima Morrisona, opijenu halucinogenim poetskim vizijama. „Isus je umro zbog nečijih grijeha, ali ne mojih“, bio je prvi stih s prvijenca Horses, iz pjesme Gloria, temeljito dekonstruirana garažnog rhythm’n’blues klasika Vana Morrisona i sastava Them.

Povlačeći paralelu s ranim Bruceom Springsteenom, jedan je kritičar konstatirao da, za razliku od njega, Patti Smith nije rock-glazbenica u doslovnome smislu; ona je „raspjevana rock ‘n’ roll pjesnikinja“, koja je u brazde svojih ploča na dotad nečuven način utisnula posvetu svojim herojima – od Hendrixa i Rimbauda do Wilhelma Reicha.

Horses je do danas ostao važna i utjecajna ploča, no ravnoteža između komercijalnih aspiracija i težnje za održavanjem umjetničkog integriteta postignuta je tek na trećem studijskom albumu Easter. Objavljen početkom ožujka 1978, potpisan je (kao i osjetno slabiji prethodnik Radio Ethiopia) s Patti Smith Group, a uključivao je klasik Because The Night, skladan uz suradničku asistenciju Brucea Springsteena.

Pomak prema srednjoj struji na idućem albumu Wave za neke je bio odveć izražen, premda se ta tvrdnja mora shvatiti uvjetno.

Osamdesetih se posvećuje obiteljskom životu, koji se iznenada prekida serijom osobnih tragedija. U vrijeme snimanja povratničkog albuma Dream of Life njezin blizak prijatelj Robert Mapplethorpe već je gubio bitku sa sidom, a poslije umire i Richard Sohl, pijanist iz originalne Patti Smith Group. Sredinom devedesetih ostaje i bez supruga Freda Sonic Smitha. Šokantan tragičan niz bio je okidač kreativne renesanse, koja započinje albumom Gone Again iz kasnoga proljeća 1996.

Vrativši se na svjetsku rock pozornicu, Patti Smith ondje je zatekla novu generaciju sljedbenika iz redova moderne alternativne rock-struje koji svojim radovima izravno svjedoče o vitalnosti i bezvremenosti njezina opusa.

Od tada će Smithova svakih nekoliko godina objaviti po jedan studijski projekt, kojih se kvaliteta rijetko spuštala ispod postavljenih standarda. To se odnosi i na album Peace And Noise, iz 1997, koji funkcionira kao tematski produžetak ostvarenja Gone Again. Važni suradnici (gitaristi Lenny Kaye i Tom Verlaine), sudjeluju i na izdanju Gung Ho. Albumi iz tog razdoblja ilustracija su (kako piše jedan kritičar) autoričinih emotivnih, katkada i mučnih napora „ponovnog uspostavljanja pokidanih veza s vanjskim svijetom“ – dakako, u svjetlu naglašenih unutarnjih sukoba.

Ostvarenja poput Trampin’ općenito sugeriraju kako se i u poodmakloj fazi karijere može održati vrhunska autorska forma. Naslovi poput Ghandi i Radio Baghdad (čija dramska struktura nalikuje na epove Doorsa poput The End i When The Music’s Over) govore o nedvosmislenosti poruka Bushovoj Americi, premda one nadilaze lokalnu razinu i puko „protestno“ značenje.

Objedinjujući senzibilitet beat-pjesnikinje i novovalne inovatorice, Patti Smith uvijek je ocrtavala nekonvencionalno naličje diskografske industrije, ali i društva u kojem se formirala i etablirala. Nije stoga čudno što snima tako rijetko i što se svaki njezin potez uvijek podvrgava posebnom kritičarskom tretmanu, bila riječ o glazbi ili književnosti. Njezina uvjerenja, nonkonformizam, neiscrpna energija i (prije svega) naslagani opus odavno su joj rezervirali nezaobilazno mjesto u krajoliku suvremene kulture.